Sjećam se kako je jednom prilikom na satu Geografije u srednjoj školi, profesorica opomenula moju prijateljicu Luciju da ne prati nastavu i nagnula se preko stola da vidi što to Lucija radi. Njezino iznenađenje bilo je toliko da je raširila oči i nekoliko puta ponovila isto pitanje: “Ti heklaš???”, “Heklaš???”. Lucija je bila pomalo zbunjena jer nije očekivala da će njezina izvannastavna aktivnost pobuditi takav interes. Očekivala je stroge riječi ili kakvu kaznu, no profesorica je bila zapanjena i oduševljena time da još postoji zanimanje za heklanje (pogotovo kod mladih ljudi) da je prekinula ispitivanje i još nekoliko minuta posvetila toj zaboravljenoj vještini. Ne znam zašto mi se ta slika tako snažno urezala u sjećanje, je li razlog neobična reakcija profesorice ili činjenica da je Lucija heklala.
Je li i danas riječ o zaboravljenoj vještini i izaziva li ona još uvijek takvu reakciju?
Danas sve više postajemo svjesni masovne proizvodnje odjeće, proizvodnje koja nadilazi potražnju i odgovara ubrzanom načinu života, a sve to tvori začarani krug iz kojega želimo pobjeći. Aktualan je i sve popularniji koncept života, takozvani slow living, prema kojemu se nastoji živjeti osvještenije, u skladu s prirodom (vanjskom i unutarnjom), a jedan od segmenata koji taj koncept zahvaća odnosi se i na odjeću koja se razmjenjuje ili joj se nalazi nova namjena. Traženi su oblici kupovine poput buvljaka i second-hand trgovina, a nemali broj ljudi odlučuje se na kreiranje vlastitih odjevnih komada. Potonje je kod nas prisutno, no još uvijek ne toliko kao u nekim drugim zemljama, prvenstveno skandinavskima. Tako je i jedna od tehnika o kojoj se sve češće govori upravo heklanje. Ili kukičanje? Ili pletenje? Ili štrikanje? Hm, krije li se iza ovih naziva ista tehnika i ako ne, kako ih razlikovati?
Ovdje se vraćam na uvodnu priču o svojoj prijateljici Luciji. Naime, prošlo je već dosta godina od ispričane anegdote, a Lucija i dalje hekla (ali i štrika). Ne samo to, nego ima i Klub s prijateljicama s kojima se redovito nalazi te razmjenjuje iskustva, savjete i modele.
To je izazovna vještina, a istovremeno opuštajuća. Fokusira pažnju, umiruje stres, opušta tijelo i duh, dobro je za djecu kao i za odrasle. Jedan je od elemenata, odnosno, jedna od metoda Waldorfske škole, a znamo da je i na Bauhausu imalo važno mjesto. Doduše, ondje je bila riječ o nešto drugačijoj tehnici – strojnom tkanju, no i ono ulazi u ovu skupinu umijeća. Na Bauhausu su se toj vještini usmjeravale žene, što je nasljeđe nekih ranijih primjera i pokazatelj nejednakosti koja se takvim programom u modernim modelima obrazovanja zapravo nastojala dokinuti. U svakom slučaju, umjetnice su se vještinom i kreativnošću istaknule kao prave predstavnice bauhausovskog koncepta dizajna, ali i dizajna uopće. Možda najpoznatija imena svakako su Anni Albers, Gunta Stölzl i Otti Berger.
Kod nas je pletenje nezaobilazno u narodnim nošnjama ili tradicionalnim predmetima poput, primjerice, torbi, šešira, čarapa i slično, prema čijim se specifičnim karakteristikama razlikuju podneblja. Jedna od posebnih vrsta veza je i čipka, pri čemu se razlikuju tehnike ručnoga i strojnog čipkanja. U tehničke detalje ne bih ulazila jer tu temu ne poznajem dobro, no ovaj primjer naše baštine najbolje pokazuje kako je pletenje, vezenje i čipkanje ukorijenjeno kod nas.
Održati tu tradiciju danas mi se čini kao pravo umijeće pa je Lucijin primjer (heklati i štrikati naučila je od bake) dragocjen i možda još uvijek pobuđuje reakciju sličnu onoj koju je imala ranije spomenuta profesorica.
Pletenje ili heklanje?
Prije nego što se osvrnem na uporabne predmete koji se često izrađuju i o kojima mi je Lucija pričala, trebalo bi riješiti dilemu – pletenje ili heklanje?
Iako se termin “pletenje” može upotrijebiti kao univerzalan termin za ovakvu vrstu umijeća, ipak je riječ o dvije tehnike koje se najviše razlikuju u tome što je za heklanje (kukičanje) potrebna jedna igla i konac, a za pletenje (štrikanje) su potrebne dvije igle. Kako bi se izbjegla zabuna, u nastavku ću koristiti termin “štrikanje” za tehniku kojoj želim suprotstaviti “heklanju”. Za heklanje je, dakle, potrebna jedna igla koja se naziva heklica, odnosno kukica, pri čemu njezina debljina ovisi o debljini konca (ili vune). Glavom heklice (kukice) oblikuju se čvorići, odnosno, petljice, i tako se izrađuju predmeti za kuću poput stolnjaka, tabletića i sličnog, no, mogu se raditi i odjevni predmeti poput džempera. Lucija mi kaže da je za odjevne predmete ipak bolje “štrikanje” jer je mekše. Najčešće se koristi vuna, a izrađuju se džemperi, rukavice, kape, čarape i slično.
Kao što je to slučaj s većinom vještina, pletenje se razvija od učenja po modelima, “mustrama”, odnosno shemama za pletenje. To je posebno važno za izradu odjeće koja zahtijeva mjere. Takve sheme sadrže izračune redova i čvorića prema kojima je moguće prilagoditi veličinu. Jednom kad se svladaju osnove, nema prepreka te se otvaraju mogućnosti za razvoj prepoznatljivog stila. Bilo da je riječ o monokromnom ili posve šarenom dizajnu, bez uzoraka ili s mnoštvom uzoraka… Inspiraciju je moguće naći svugdje, a posebice na društvenim mrežama koje obiluju zanimljivim profilima. Jedan takav profil posebno me privukao radi minijaturnih heklanih i vezenih poznatih slika iz povijesti umjetnosti poput Van Goghove “Zvjezdane noći” ili, primjerice, Vermeerove “Djevojke s bisernom naušnicom”.
Izvaneuropski utjecaj
Ovdje bih iskoristila priliku i osvrnula se na istočnjačku tradiciju veza koja je bila tema izložbe Priča konca održane 2019. godine u Galeriji Živog Ateljea DK. Kao što je kod nas vez dio kulturne baštine, japanske tehnike sashiko i shibori dio su tradicije i sežu daleko u povijest kada su se koristile zbog nužnosti da bi tek kasnije bile valorizirane. Svaka je japanska regija razvila svoju vrstu sashiko veza, no zajednička im je karakteristika izvezivanje geometrijskih oblika bijelim koncem na tkaninu plave boje i to vrlo precizno jer su šavovi i razmaci između njih točno određeni i nužno je njihovo točno brojanje kako bi se održala simetrija. Tehnika boro također se povezuje sa siromašnijim slojem društva, a njezina je karakteristika spajanje starih tkanina, čak krpa, u odjevne komade. Izložbu sam organizirala s Lorom Rajčić i Silvijom Robertom Zaplatić u suradnji sa studenticama Tekstilno-tehnološkog fakulteta i njihovom mentoricom, profesoricom Koraljkom Kovač Dugandžić. Prikazale smo tijek samoga procesa, od ideje do realizacije tkanine ili proizvoda od te iste tkanine, pri čemu je bilo zanimljivo pratiti kako su neke umjetnice slijedile tradicionalni pristup tehnikama, a neke su krenule u slobodnu interpretaciju. Ideja je također bila omogućiti posjetiteljima taktilni doživljaj tekstilnih minijatura jer je upravo u tome ljepota doživaljaja ovoga umijeća.
Dakle, i heklanje i štrikanje i vez imaju važno mjesto u raznim kulturama. Do prije nekoliko godina zaboravljena vještina danas je sve popularnija te se vrlo često spominju njezini teraputski učinci u ubrzanoj svakodnevici. Vještina koja mi je u srednjoj školi bila simpatična jer je odskakala od uobičajenih, s vremenom je postala nositeljica važne ekološke i društvene poruke. Pa ipak, ako se ta simbolika ostavi po strani i fokusiramo se na tehničku i umjetničku stranu, pletenje doista ima brojna lica. Od Lucijinih odjevnih i uporabnih predmeta za koje joj je važno da su šareni i da nisu izvedeni strojnim savršenstvom, do istraživanja i interpretiranja tradicionalnih svjetskih tehnika i poigravanja motivima iz svakodnevice. Pristupi su raznoliki, no jedno je isto – opustiti se, zabaviti, razvijati kreativnost, uplesti ideje i isplesti nasljeđe.
Dječji kutak:
Hvala Luciji na fotografijama!
Fotografije izložbe Priča konca: Dino Priselac