Poznata je činjenica da dijete, kad prvi puta uzme olovku u ruku, krene crtati, a ne pisati. Crtanjem opisuje svijet oko sebe, ono što vidi, ono što mu je poznato. S vremenom u prikaze počinje uplitati svoje emocije povezujući ih s usvojenim karakteristikama tipiziranih likova iz priča, crtanih filmova i sličnog. Crtanje je, dakle, za razliku od pisanja, prirodna potreba za izražavanjem te je zajednička svim ljudima. Pa ipak, odrastanjem naša likovno kreativna strana sve rjeđe dolazi do izražaja, a prednost se daje logičkom načinu razmišljanja. Ako nam je potreba za crtanjem urođena, znači li to da bi takva vrsta izražavanja trebala biti manje vrednovana?
Usporedimo li ga s, primjerice, pismom, crtež također materijalizira apstraktne pojave – ideje, no za razliku od skupa jezičnih znakova u kojemu znak uvijek povezujemo s određenim pojmom (to je ono što je naučeno, ali slika pojma koju stvaramo ovisi o kulturi, iskustvu itd.), crtež, iako također ovisi o sredini u kojoj nastaje, na osnovnoj razini ipak nudi oblike koje će promatrač prepoznati neovisno o sredini iz koje potječe. Iako je prirođeno svim ljudima, crtanje se „uči“, usavršava, i dobro se mogu razlikovati oni koji „znaju crtati“ od onih koji „ne znaju“. Pa ipak, kako se radi ta razlika? Koji su kriteriji prema kojima se donosi taj zaključak? Ponovno – crtanje prema prirodi, čija je važnost isticana od najranijih primjera onoga što danas poznajemo kao likovnu kritiku. Ovdje se za primjer mogu uzeti zapisi Denisa Diderota, kojega smatramo utemeljiteljem te discipline, a koji je opisujući izložene slike na Salonima[1] vrednovao umjetničku sposobnost upravo prema crtačkoj vještini (ali i umijeću miješanja boja) prema prirodi. Poznavanje proporcija, prijenos trodimenzionalnoga svijeta na dvodimenzionalni papir, što je i danas još uvijek važan element provjere sposobnosti za upis u umjetničku školu ili fakultet. U povijesti umjetnosti, pristup oslobođen strogih zakona stvaranja prema fizičkoj prirodi nastupa krajem 19. stoljeća (iako ga je moguće uočiti i ranije u, primjerice, romaničkom oplošnjavanju ili neproporcionalnim manirističkim likovima), a rođenjem avangarde dovodi se u pitanje umjetnička sposobnost „novoga“ umjetnika. Prirodom se počinje smatrati i nematerijalna stvarnost, odnosno subjektivan doživljaj svijeta, pod utjecajem glazbe i književnih pravaca, pa tako crteži postaju slobodniji, prepoznatljivi oblici svode se na simbole, proporcije su začudne, a važnu ulogu dobiva i boja. No, ni u tome crtež nije tretiran kao autonomna disciplina, nego se najčešće tumači kao pripremna faza, bilješka prema kojoj će kasnije biti izvedeno neko djelo u drugome mediju. Autonomnost postepeno stječe kroz 20. stoljeće, a danas se održavaju razne izložbe posvećene upravo crtežu kao stvaralačkom mediju.
Uz već spomenutu ulogu crteža u povijesti umjetnosti, ovdje treba spomenuti široku upotrebu crteža koji svoje mjesto nalazi u najrazličitijim znanostima, poput psihologije, biologije, botanike, arheologije, zatim u obrazovanju, modi, također je vrlo važan element uputa za slaganje raznih uređaja ili predmeta… Što je onda crtež? Koja je definicija toga pojma? Hrvatska enciklopedija donosi ovo objašnjenje: crtež je način univerzalnog izražavanja, grafički prikaz oblika na nekoj površini. Tomislav Premerl u eseju „Crtež kao način mišljenja“, donosi ovu definiciju: „Crtežom se kao primarnom gestom tumači vlastita ideja o djelu, on je sredstvo objašnjavanja uvijek apstraktne misli, dakle, komunikacija aktera, umjetnika, tehničara ili zanatlije sa samim sobom“.[2] Upravo je crtež kao primarnu gestu zanimljivo proučavati u opusima autora. Crtež kao bilješka ideje, a zatim razvoj ideje na papiru. Crtež koji predstavlja djelić ideje i to posebno pisanim jezikom autora.
Odnos označitelja i označenika, kako ga je u jezičnom sustavu znakova definirao Ferdinand de Saussure, tumači se kao odnos znaka i pojma, odnosno ideje koju taj znak predstavlja (stol – ideja stola, cvijet – ideja cvijeta itd.). Također, slika koju zamišljamo i povezujemo sa znakom, rezultat je naših iskustava. Dakle, u jeziku će skup znakova „s-t-o-l“ uvijek biti „stol“ i govornici hrvatskog jezika znat će kojemu ga pojmu pridružiti (za razliku od govornika nekoga drugog jezika), no svaki će ga govornik zamisliti drugačije. Budući da između znakova i pojma ne postoji motivacijska veza, odnos označitelj-označenik je slobodan. Kako bi se ta veza mogla tumačiti u likovnoj umjetnosti? U likovnom izražavanju (u ovome kontekstu naglasak stavljamo na crtež), pod utjecajem teorije književnosti, ono što je predstavljeno je označeno, a sam umjetnik je označitelj. Pritom, cijeli likovni postupak može se tumačiti kao označavanje. Za razumijevanje toga odnosa, kao u jeziku, potrebno je poznavati kulturu i običaje, ali i umjetničke postupke (umjetnički jezik) samoga autora.
Prema namjeni, crtež se može podijeliti na utilitarni i umjetnički.[3] Utilitarni je onaj koji služi nekoj svrsi, primjerice, za pojašnjenje nekog postupka, sastavljanja nekog predmeta, građevine, koristi se u obrazovanju i slično. S druge strane, umjetnički crtež ne mora biti jasan, izveden prema određenim zakonitostima, i nije opterećen time da mora nužno biti razumljiv svima. Zato je zanimljiv, primjerice, kiparski crtež, koji je istovremeno utilitaran i umjetnički. Tako se bilježi ideja koja će kasnije biti izvedena u skulpturi, ali ona autoru može služiti samo kao podsjetnik na ono što želi izraziti. Autorov crtež ne mora biti i najčešće nije „uputa“ za kasniju izvedbu, ali pomaže mu zabilježiti misao.
Crtež kao bilješku o razvoju ideje zanimljivo je pratiti u opusu kiparice Vere Dajht-Kralj, u čijemu su fokusu izraz i prijenos određene emocije te sloboda i poetičnost. U varijacijama ideje, moguće je pratiti kako umjetnica razvija kompoziciju i kako od prijedloga dolazi do konačnog rješenja. Jedno od pitanja koje crtežom postavlja jest kiparsko pitanje kako izraziti formu. Pritom o njoj promišlja kroz pokret i varijaciju položaja prikazanih tijela. Ponekad pojednostavljuje kompoziciju pretvarajući tijelo u igru ploha i boja. Isto tako, ako govorimo o kiparskom crtežu, zanimljivo ga je usporediti s izvedenom skulpturom. Skulptura majke i djeteta s kraja 60-ih godina primjer je ispreplitanja dvaju medija. Naime, kroz nekoliko crteža moguće je pratiti kako se umjetničina ideja mijenja, kako promišlja položaj majke i djeteta i njihov odnos u prostoru. Za razliku od predloženog rješenja u kojemu dijete „ispada“ iz majčina tijela, u skulpturi ono ostaje samo ucrtano i time Vera Dajht-Kralj povezuje zabilježeno rješenje na papiru s izvedenom skulpturom.
Ideje se tako pretaču iz jednoga medija u drugi, a umjetnikov/umjetničin je izraz specifičan te za dublju analizu zahtijeva poznavanje širega konteksta. Kao u jeziku, i u likovnoj je umjetnosti moguće uočiti stilska izražajna sredstva i tako razlikovati autorski izraz. Iako se neki umjetnici više oslanjaju na crtež, a neki manje, većini je upravo crtež prvi korak u bilježenju ideje. Bilo da je riječ o komunikaciji sa samim sobom ili o komunikaciji s promatračem, autor crtežom približava proces razvoja ideje, „isprobava“ određeno rješenje ili tumači svijet koji ga okružuje. Za razliku od sustava jezičnih znakova, crtež kao bilješku o razvoju ideje promatrač će u većini slučajeva ipak razumjeti neovisno o kulturnim ili drugim razlikama.
A kako promatračevu pažnju usmjerava kombinacija crteža i teksta?
[1] Službena umjetnička izložba živućih umjetnika koja se održavala u Louvreu u Parizu, prvo bijenalno, a kasnije svake godine, na kojoj su mogli izlagati samo odabrani umjetnici koji su slijedili propisane Akademijine standarde (Académie des Beaux-Arts). Godine 1863. skupina umjetnika čije je radove žiri odbio, organizirala je, uz odobrenje Napoleona III., svoju inačicu Salona – Salon des Refusés, gdje je izložila odbijena djela. Neki od izlagača bili su Paul Cézanne, Camille Pissarro, Armand Guillaumin, James Whistler i Édouard Manet.
[2] Tomislav Premerl, „Crtež kao način mišljenja“, u: Crtež u znanosti, (ur.) Miljenko Lapaine, Zagreb: Geodetski fakultet, 1998., str. 19
[3] Isto, str. 20
Preuzete ilustracije:
- Naslovna fotografija: Robert Capa, Henri Matisse in his studio, Nice, France, 1949., na: ATELIERLOG, door Harke Kazemier, http://atelierlog.blogspot.com/2013/02/henri-matiss-9.html
- Ilustracija 2 – 6, 9 – 10: Thomas Buser, History of Drawing, https://historyofdrawing.com/
- Ilustracija 7: ResearchGate, https://www.researchgate.net/figure/Botanical-illustrations-from-the-Codex-Pictoricus-Mexicanus-a-set-of-drawings-of-Baja_fig2_261779803
- Ilustracija 8: Fashion Illustrations, Artvee, https://artvee.com/collection/fashion-illustrations/page/3/
- Ilustracija 13 – 14: projekt Jedan na jedan, Restarted.hr, http://www.restarted.hr/jedannajedan/umjetnici/ivana-pipal/
- Ilustracija 15: Klasja Habjan: Duh Bauhausa, 25. 01. 2021., MSU, Muzej suvremene umjetnosti, http://www.msu.hr/dogadanja/klasja-habjan-duh-bauhausa/608/hr.html
- Ilustracija 16: Promocija slikovnice Sanje Lovrenčić: Za 99. rođendan velikoga Ivana Kožarića, Glas Slavonije, https://www.glas-slavonije.hr/434370/5/Za-99-rodjendan-velikoga-Ivana-Kozarica