U srijedu 07. prosinca 2022., Konstraktinom akustičnom izvedbom koncepta Triptih, zatvorena je jednomjesečna izložba Tabula rasa u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta u Zagrebu, kojom su se, uz bogati popratni program, obilježili Dani srpske kulture. U fokusu su ovogodišnje manifestacije bile veze između Zagreba i Beograda u proteklih sto godina, što je pokazano kroz radove hrvatskih i srpskih umjetnika, njihovu aktivnost i suradnju te uopće zajedničku kulturnu prošlost. Uz autoricu koncepta i kustosicu Davorku Perić, koautor izložbe bio je suosnivač zagrebačkog Instituta Tomislav Gotovac Darko Šimičić.
Najranije razdoblje koje je izložba obuhvatila odnosi se na dvadesete godine prošlog stoljeća kada u Zagrebu, a zatim i Beogradu počinje izlaziti časopis Zenit urednika Ljubomira Micića, koji se zalaže za rušenje starih vrijednosti (poljuljanih ratnim zbivanjima) i uspostavljanje nove kulture u početku uglavnom u znaku ekspresionizma. U razdoblju od 1921. do 1926. godine objavljeno je četrdesetak brojeva, a suradnja je ostvarena s umjetnicima kao što su El Lissitzky, Walter Gropius, Kazimir Maljevič, Vilko Gecan, Josip Seissel (Jo Klek) i mnogi drugi. Iz istoga razdoblja prikazane su slike Save Šumanovića na drugome dijelu izložbe koji se održao u Galeriji Forum. Većinski dio izložbe odnosio se na dinamično razdoblje od šezdesetih do devedesetih godina kada su na području bivše Jugoslavije djelovali predstavnici konceptualne umjetnosti i performansa, počevši od Dimitrija Bašičevića Mangelosa, čiji radovi (iako nastaju puno ranije, a prikazuju se sedamdesetih godina) utječu na djelovanje Grupe šestorice autora (Boris Demur, Željko Jerman, Vlado Martek, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Fedor Vučemilović), zatim Tomislava Gotovca kao pionira umjetnosti performansa, Marine Abramović, Neše Paripovića, Gorana Trbuljaka i drugih. Kako je to navedeno u najavi na društvenim mrežama, “izložbeni postav koncipiran je kao niz poglavlja u kojima se ističu pojedini opusi u međusobnom povezivanju, interakciji i konfrontaciji tvoreći novu i dinamičnu mrežu”.
Kao polazište koncepta izložbe simbolički je odabran rad iz opusa Mangelosa – stranice knjiga izbrisane ili prebojane crnom bojom, čime umjetnik odbacuje prethodni sadržaj, te na kojima izvlači nove linije po uzoru na školske pisanke u koje zatim unosi slova abecede kao ideju negiranja svega što je bilo i nužnog kretanja ispočetka. Izložbom se tako upisuju novi sadržaji, ne samo do devedesetih godina, nego i kasnije primjerima novijih umjetničkih radova, poput onih Borisa Burića i Igora Grubića, a uključena su i najnovija djela umjetnika koji “nadilaze uobičajene prakse i otvaraju sasvim nove vidike u današnjem vremenu poput radova Tome Savić-Gecana”.
Moj angažman na izložbi odnosio se upravo na razgovor s posjetiteljima o nepostojećem radu Bez naziva toga umjetnika.
Iako rad nije postojao u fizičkom obliku (osim zalijepljene legende na zidu s osnovnim podacima poput naziva umjetnika, zatim navedenog vremena i mjesta izvođenja te jedne opisne rečenice), najčešće aktivna komunikacija s posjetiteljima izložbe osigurala je postojanje i primjetnost rada. Umjetnik je tako, naslanjajući se na umjetničke prakse šezdesetih i sedamdesetih godina, propitivao poimanje umjetničkog djela, njegovu ulogu, kao i odnos s publikom, kustosima, prostorom i vremenom u kojemu se nalazi. Odmaknuvši se od uobičajenih obrazaca, te premjestivši fokus s umjetničkog predmeta kao finalnog proizvoda na samu procesualnost, preispitao je ustaljenost umjetničkih praksi i funkcioniranje muzejsko-galerijskih institucija.
VIŠE o održanoj izložbi i cijelom programu.