Uz mnogobrojne radionice za široku publiku koje se održavaju u Centru za kulturu i informacije Maksimir, jedna posebno plijeni pažnju. Proizlazi iz ideje oživljavanja tradicije starih Slavena. Naime, voditeljica Galina Veličko, obrazovanjem akademska dirigentica, vrlo je vješta izrađivačica lutaka od prirodnih materijala. Posebnost je njezinog umijeća što izradi pristupa slijedeći slavensku tradiciju i naglašavajući važnost povezivanja s njome.
Priča o tradicionalnim lutkicama počela je slučajno. Došavši u doticaj s ovim umijećem na jednoj internetskoj stranici, Galina ga je prepoznala kao svoj unutarnji poziv. Postupnim istraživanjem, tema se sve više otvarala, a ideje su navirale. Prošle je godine njezin rad prepoznat i ovjenčan međunarodnom nagradom te izložbom Zlatna nit u Galeriji Crta na kojoj su izlagane i lutke polaznica istoimene radionice, a koje su nakon završetka izložbe donirane Klinici za dječje bolesti u Zagrebu.
Svaka lutka oslanja se na slavensku baštinu i mnogo je više od običnoga ukrasa. Prema tradiciji, lutke su izrađivale žene za sebe i svoju obitelj i bile su od velikog značaja jer su privlačile određenu energiju, zdravlje ili sreću te su čuvale ukućane od zla. Upravo je zato, tumači Galina, važno i izradi lutke pristupiti u dobrom raspoloženju i s dobrom energijom, a ponajviše s mišlju o drugome, onome komu se lutka planira pokloniti, uz pozitivne namjere. Na lutki se prilikom procesa izrade ne bi smjelo šivati, ni rezati, a izrađuju se bez lica kako bi se izbjegla personifikacija i naglasila važnost energetskoga tijeka, odnosno, nastavlja Galina, kako bi lutka zadržala “čist obraz”.
Svaka je lutka unikat i izvedena pažljivo i promišljeno, no kroz zaigrani proces izrade. Prvi je korak stvaranja osnove lutke koju čini komad tkanine presavijen na pola ili namotan sedam puta u smjeru kazaljke na satu oblikujući stup zavezan crvenim koncem u tri dijela pri čemu ta podjela slijedi podjelu životnoga ciklusa. Upravo je crvena boja konca simbolična i predstavlja život. Zatim kreće igra materijalima, prišivcima i vezom, ovisno o tome kakva je “nošnja” zamišljena. Galina ne slijedi predloške narodnih nošnji. Upravo suprotno, poigrava se vlastitim asocijacijama na “temu” lutke i svakoj pridaje novi element koji ju u tehničkoj izvedbi razlikuje od ostalih. Tako, primjerice, na glavi lutke koja priziva proljeće uočavamo prišivene ptičice, na nekoj drugoj čipku, različite prišivke na pregači i slično. No iako se u interpretaciji razlikuju, nekoliko je elemenata koje svaka lutka mora imati poput pregače (izrađene od različitih materijala) koja simbolizira i štiti žensku plodnost, ili pojasa koji štiti od utjecaja negativnih sila… Neke od lutaka su, primjerice, Bereginja, čuvarica obitelji i sveopće dobrobiti, Krupenička, simbol sitosti i blagostanja, Travnica, simbol čistog zraka i energije, Deseteroruka koja će pomoći u obavljanju svih poslova i dužnosti… No vrsta lutaka mnogo je više. Neke, poput ženskog vrhovnog božanstva Mokoš, poznajemo i iz domaćih narodnih pripovjedaka, a zasigurno najviše pamtimo iz Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić. Upravo se Mokoš povezuje sa “ženskim” poslovima, posebice predenjem pa je ovdje zanimljivo povući paralelu s njezinim drevnim tumačenjem.
Ono pak ne bijaše baka, kao što jesu bake, već ono bijaše Mokoš. A Mokoš znala je u svašta da se pretvori: i u pticu i u zmiju i u baku i u djevojku. I još mogaše Mokoš svašta načiniti: i zla i dobra. Al jao si ga onomu, koji joj se zamjeri, jer bijaše vrlo pakosna. Stanovala Mokoš u glibu nakraj močvarâ, gdje je jeseni sunce sjedalo. Kod nje bi Sunce sve zime noćivalo, a Mokoš znala i ljute trave i krepke pregovore, te bajlila i tetošila nejako Sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo prosinulo.
Ivana Brlić Mažuranić, Sunce djever i Neva Nevičica, iz: Priče iz davnine
Zahvaljujući usmenoj predaji sačuvala su se stara vjerovanja koja danas poznajemo iz narodnih pripovjedaka, lirskoga stvaralaštva ili folklora. Istim putem generacijama su se prenosila brojna umijeća čiju vrijednost, u dodiru s novom, uzbudljivom i tehnološki sve naprednijom svakodnevicom te budućnošću koju naslućujemo, postupno zanemarujemo i u konačnici, zaboravljamo. No u tom slučaju, što ostaje od naše baštine? Narode definira njegova povijest i njegovo nasljeđe, a upravo vjerovanja naših predaka pričaju zanimljivu priču satkanu od stvarnog i fantastičnog. U njezinu su formiranju sudjelovale različite etničke skupine što je i dovelo do ispreplitanja, odnosno integracije baštine. Maštovito interpretirajući tradiciju, Galina Veličko usmjerena je budućnosti jer smatra da svatko u sebi nosi kreativan potencijal koji je samo potrebno osvijestiti i osloboditi – možda baš kroz izradu lutaka. 🙂
Fotografije: Lora Elezović