U sklopu nedavno održane izložbe ŠIROKO OKO, koja je u Galeriji SC okupila studente i alumne Nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i studente Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, izlagala je i Ivana Pašut, umjetnica koja u svojemu radu kombinira tradicionalni medij kiparstva i videoperformans. Tema izložbe bila je predstaviti mogućnosti širenja polja tradicionalnih medija i prikazati nove mogućnosti eksperimentalne prakse, a upravo se time Ivana Pašut bavila u svojemu diplomskom radu pod nazivom Klesanje je forma energije.
Priča o ljubavi prema klesanju, koju možemo sažeti u rečenicu “Ja samo želim klesati bilo što”, a koja je potaknula cijelu ideju diplomskoga rada, seže u prošlost puno dalje od susreta s tom tehnikom na kolegiju Izrazi u kiparskim materijalima na drugoj godini studija. Ljubav prema kamenu, njegovoj čvrstoći i snazi, umjetnica objašnjava svojim dalmatinskim korijenima. Odatle i zanimanje za arhetipe, koje koristi kao polazište za diplomsko istraživanje: “Moj zaključak je kratak: klesanje može biti arhetip, koji pak može biti naslijeđen genetski ili prenesen putem tradicije (zanata)”. Možda je i time moguće objasniti umjetničinu tvrdoglavost, upornost da svoju zamisao provede u djelo, a zatim da “pobijedi” kamen.
Naime, u dvomjesečnom performansu za videokameru, koji je sažet na 12 minuta i 38 sekundi videomaterijala, umjetnica dokumentira proces uništavanja jednog kamenog bloka. U intimi prostora ljevaonice na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti na Jabukovcu, koji je jedini bio slobodan i dovoljno velik da prihvati svu opremu koja joj je bila potrebna, Ivana Pašut je svakodnevno, od nekoliko minuta do nekoliko sati, velikim naporom klesala kamen s ciljem da ga pretvori u prašinu. Ponavljanje iste radnje u istome prostoru, u istoj odjeći, s istim ciljem, pretvorilo je ovaj pothvat u ritual. Tome je doprinijela i ritmičnost udaraca, zvuk za koji umjetnica priznaje da joj nije bilo teško slušati. Upravo suprotno, jednoličnost zvukovne pozadine i usredotočenost na vlastite kretnje, omogućile su introspekciju. Tako je put “dovođenja kamena u ništa”, postao put upoznavanja vlastitih stanja, reakcija i emocija. Dok je kameni blok postupno nestajao, trag toga postupka ostajao je na umjetničinoj odjeći – crnoj majici, hlačama i tenisicama, koji su sastavni i jednako vrijedan dio rada kao i videoinstalacija na kojoj je dokumentirana umjetničina borba. Još jedan trag o neopipljivom putu jest dnevnik koji je umjetnica vodila tijekom toga razdoblja te u kojemu je bilježila psihološka stanja, od jedne riječi do nekoliko rečenica, a koji joj ostaje kao podsjetnik na unutarnju transformaciju.
Uporište za “stvaranje ničega” ili dekonstrukciju kao umjetnički postupak, umjetnica nalazi u dadaizmu. Kao što su umjetnici vezani uz taj pravac nasumičnošću ili besmislom prkosili svijetu oko sebe, tako je Ivana Pašut ovim naizgled uzaludnim činom, prkosila sebi samoj. I kao što je prašina ostala zabilježena kao dokaz o prisutnosti na fotografiji Elevage de poussière iz 1920. godine, koju potpisuju Man Ray i Marcel Duchamp, prašnjavi trag od kamena i njegove čestice na umjetničinoj odjeći, ostali su kao bilješka o procesu, njegovim etapama i njegovom kraju. Pobjeda nad kamenom značila je pobjedu nad vlastitim strahom od njega, nad vlastitom nesigurnošću oko ishoda toga procesa, nad pitanjem može li ženska ruka savladati taj zadatak.
Element vremena posebno je važan za umjetničin rad. Dok je u ranijim radovima u kojima je također radila s prirodnim materijalima i bavila se njihovim međusobnim odnosima te suodnosom prirode i ljudi, vremensko trajanje zabilježeno kroz proces slaganja instalacija, u ovome je radu upravo odsustvo klasičnog “produkta”, dokaz o tijeku vremena. Poigravanje tom kategorijom, kakvo je prisutno i u radu Svijeća za Editu Vlaste Žanić ili u popularnoj skladbi 4’33” Johna Cagea, omogućilo je osvještavanje vlastitih misli, ali i pozvalo publiku da učini isto.
Konačno, klesanje je u radu Ivane Pašut oslobodilo stvaralačku i destruktivnu energiju, pobudilo pitanja o povezanosti s prirodom i naslijeđenim obrascima, o samospoznaji, ali i spoznaji okolne problematike, poput one o nedostatku adekvatnog prostora za rad, pohranu radova ili slično (što je dotaknuto i Art Festivalom Disclosure koji se održao u kolovozu prošle godine u Pogonu Jedinstvo, a na kojemu je Ivana Pašut sudjelovala). Umjetničin performans koji joj još uvijek izmamljuje osmijeh na lice i o kojemu govori s puno žara jer je ostavio dubok utisak, potaknuo je nove radove na tragu ovog eksperimenta, no za koje još uvijek nije trenutak da se otkriju. U iščekivanju toga trenutka, ovdje ostavljam citat koji sažima diplomski projekt i opisuje umjetničinu ljubav prema tradicionalnoj kiparskoj tehnici od koje je sve krenulo: “(…) bio je to ples oko kamena, u ritmu udaraca špice o kamen”.
Fotografije su snimili Vlasta Žanić i Matija Djanješić, a ustupljene su ljubaznošću umjetnice.
Ivana Pašut (1991., Zadar) maturirala je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru te 2014. godine upisala preddiplomski sveučilišni studij Likovne kulture na ALU u Zagrebu. Godine 2017. upisala je diplomski sveučilišni studij Likovne kulture, smjer nastavnički u klasi profesorice Vlaste Žanić i komentorice Tanje Vujasinović, s glavnim umjetničkim predmetom Kiparstvo na ALU u Zagrebu. Godine 2020. diplomirala je na ALU diplomski sveučilišni studij Likovne kulture, kiparski odsjek i stekla zvanje magistra edukacije likovne kulture. Izlagala je na Četvrtom međunarodnom studentskom biennalu, središnje teme Greatest Hits, (srpanj 2021., Multimedijalni kulturni centar Split), na Disclosure Art Festivalu (kolovoz 2021., Pogon Jedinstvo, Zagreb) te na izložbi ŠIROKO OKO – izložba studenata i alumnija Nastavničkog odsjeka ALU Zagreb i studenata APURI Rijeka (ožujak 2022., Galerija SC, Zagreb).