Glitch kao umjetnički postupak

Tehnološki napredak svakodnevno nas usmjerava sve čišćoj i jasnijoj digitalnoj komunikaciji te zahtijeva savršenstvo u obradi fotografskog, video i audio materijala, što se već nametnulo kao standard, kako u svakodnevnom životu, tako i u umjetnosti. Pa ipak, sadašnjost kakvu poznajemo i pretpostavka budućnosti koju bi nam ona mogla donijeti, u velikoj mjeri budi i nostalgiju za drugačijim vremenima i izazovima digitalnih početaka. Iako nije riječ o novoj, suvremenoj praksi, u kontekstu današnjice zanimljivo je istaknuti medijske umjetnike koji poticaj za stvaranje pronalaze upravo u toj praksi inspiriranoj prošlošću – stvaranju greške u digitalnim podacima te kreiranju najrazličitijih vrsta takozvanog glitch arta.

Glitch art, odnosno „digitalna umjetnost greške“, polazi od ideje slučajne pogreške koja dovodi do, ako je primjerice riječ o vizualnoj umjetnosti na kojoj će biti naglasak u ovome tekstu, razlijevanja boje ili razlamanja slike, stvarajući dojam da je doista riječ o nekontroliranoj grešci. No, upravo suprotno, riječ je o vještoj i preciznoj manipulaciji digitalnim kodovima koja zahtijeva dobru informatičku potkovanost i mnogobrojne pokušaje. Sam postupak poznat je i puno ranije od 90-ih godina kada se odnosio na eksperimentalni glazbeni žanr i nakon čega se brzo proširio na vizualnu umjetnost te postao prepoznatljivim izričajem digitalnog doba.

Tako je, primjerice, Nam June Paik jedan od najpoznatijih umjetnika koji je upravo i prešao od elektronske glazbe na vizualne umjetnosti te od druge polovice 60-ih godina ostavio prepoznatljiv otisak u onome što ćemo kasnije prepoznavati kao glitch estetiku.

(Nam June Paik, “Magnet TV”, 1965.)

No, za razliku od suvremene uglavnom matrixovske interpretacije glitcha, neke Paikove radove, kao što je Televizijski vrt (1974. – 77./8.) odlikuje meditativna karakteristika.

(Nam June Paik, “TV Garden”, 1974. – 1977./8.)

Svojevrsni vizualni glitch prije rođenja digitalne umjetnosti moguće je primijetiti u kubističkim i futurističkim kompozicijama.

(Anton Giulio Bragaglia, “The Slap”, 1910., fotografija)

Dinamika kretanja, brzina, gotovo zaluđenost pokretom, odnosno tijelom u vremenu mogu se tumačiti kao preteče umjetničke prakse interveniranja u digitalni zapis čija posljedica asocira na pomak u stvarnome vremenu.

Giacomo Balla, “Dinamika psa na uzici (Uzica u pokretu)”, 1912., ulje na platnu, 88,9 x 115,6 cm, Albright–Knox Art Gallery, Buffalo, New York

S druge strane, početke traženja smisla u „slučaju“ nalazimo u dadaističkom izričaju – od vizualne umjetnosti do poezije, ili obratno, koji se zatim razvija u nadrealistički pokret. „Nasumičnim“ odabirom riječi (izvlačenjem iz šešira) tako nastaje dadaistička poezija, a daljnji razvoj misli i slika određuje upravo „pjesnik“.

Namjerni postupak koji izgleda kao slučajna greška reakcija je na određeno stanje, zahtjeve ili slično. Ako je „kvarenje“ digitalnih kodova u početku bila igra, danas je privlačnost toga postupka tim veća što je tehnologija razvijenija.

S godinama je rasla zajednica umjetnika okupljenih oko glitch estetike, a prvi puta sam se s njome upoznala na Facebook, a kasnije i Instagram stranici Glitch Artists Collective na kojoj umjetnici svakodnevno objavljuju radove i razmjenjuju iskustva.

Iako je riječ o vizualno vrlo prepoznatljivom izričaju, unutar kojega se onda umjetnici individualno formiraju, sam stvaralački proces neupućenom pojedincu zasigurno je nepoznanica. Tako barem pretpostavljam jer ovako razmišljam – zanimljiva estetika čiji proces nikada nisam dublje proučavala. Upravo zato nisam htjela propustiti priliku koja se ukazala u studenome prošle godine. U organizaciji Francuskog instituta u Hrvatskoj, u Medijateci je u sklopu četvrtog izdanja projekta Digitalni rendez-vous, održano predavanje praćeno radionicom za sve zainteresirane za ovaj oblik digitalnog umjetničkog izražavanja, a gostujući umjetnik bio je jedan od vrlo aktivnih umjetnika na glitch art sceni – Kaspar Ravel.

U dvosatnom programu, umjetnik nam je govorio o vlastitom iskustvu, osvrnuvši se i podsjetivši (ponajviše one malo starije od mene) na digitalne početke, te prizvavši u sjećanje dječji san o tome da postane slavni haker koji ga je i naveo na odabir informatičkog i umjetničkog studija na Sveučilištu Paris-Sorbonne i daljnji umjetnički smjer. Zatim smo na odabranim fotografijama, u programu prikladnom za početnike, mijenjajući njihov kod nasumice odabirući elemente, pratili promjene koje su one uzrokovale na našim vizualima. U nekoliko pokušaja uspjela sam dobiti efekt “nestajanja slike uslijed prekida signala” koji se očituje u raznobojnim vodoravnim linijama duž fotografije, s čime sam bila poprilično zadovoljna. Vidljiva promjena ovisi o tome koliko elemenata u digitalnom kodu želite promijeniti. Pa ipak, i u tome se može pretjerati pa izmjena podataka može uništiti fotografiju. Zato je dobro na početku napraviti kopiju kako fotografija ne bi bila bespovratno izgubljena. Dakle, trikova je mnogo, no nešto sam ipak uspjela glitchati.

Fotografija prije i poslije glitchanja na radionici: za primjer sam uzela fotografiju snimljenu na Zagrebačkom Velesajmu: Božidar Rašica, Hipar, 1964. – trebao je biti infopult

Kako je već i spomenuto, riječ je o vrlo prepoznatljivoj estetici i važnosti razumijevanja samoga procesa koji i omogućuje željene transformacije. Koliko je ova praksa prisutna u Hrvatskoj i govore li svi koje se njome bave istim glitch jezikom?

Ovdje treba istaknuti godišnji festival /’fu:bar/ koji okuplja lokalne i međunarodne glitch umjetnike te se održava na nekoliko lokacija u Zagrebu i online, a osim izložbe nudi i programe poput razgovora, radionica, performansa i sličnog. Teme koje umjetnici obrađuju su raznolike pa se glitchanje ne zaustavlja samo na estetskoj i tehnološkoj komponenti. Greška koja je polazište umjetničkog procesa, često se pretače na ukazivanje greške u određenim praksama, sistemima i brojnim problemima današnjega društva. U fokusu sedmog izdanja ovoga festivala bilo je aktualno pitanje održivosti digitalne umjetničke prakse, a kustosi su bili Zoe S. a.k.a. Ras Alhague, jonCates, Kaspar Ravel te Dina Karadžić i Vedran Gligo. Više o temi pročitajte u osvrtu na poveznici i intervjuu s kustosima.

Sve dok se tehnologija razvija, bit će ju moguće „kvariti“. Pa ipak, kako nam je na radionici istaknuo Kaspar Ravel, glitch postoji svuda oko nas. Bilo kakva greška ili kompozicija koja asocira na razlijevanje, umnažanje ili nestanak „podataka“, može biti glitch. Pogotovo ako ste mu skloni.

“Glitch” svuda oko nas – odraz sivog neba u lokvi vode pomiješanoj s benzinom

Još nekoliko fotografija za primjer:

Rosa Menkman
Sabato Visconti, “Cachemash Studies”, 2012. – 2015.
Sabato Visconti, “Anatomy of a Glitch”, 2012.

Preuzete fotografije:

  1. Nam June Paik, “Magnet TV”, 1965., na: Whitney Museum of American Art, https://whitney.org/collection/works/6139
  2. Nam June Paik, “TV Garden”, 1974. – 77./8., na: Elephant, https://elephant.art/iotd/nam-june-paik-tv-garden-1974-1977-2002/
  3. Anton Giulio Bragaglia, “The Slap”, 1910., fotografija, na: Italian Ways, https://www.italianways.com/past-and-futurism-in-bragaglias-photodynamics/
  4. Giacomo Balla, “Dinamika psa na uzici (Uzica u pokretu)”, 1912., ulje na platnu, na: The Independent, https://www.independent.co.uk/arts-entertainment/art/great-works/great-works-dynamism-of-a-dog-on-a-leash-1912-giacomo-balla-1781174.html
  5. Rosa Menkman, na: Coded Matters, https://www.codedmatters.nl/artist/rosa-menkman/
  6. Sabato Visconti, “Cashemash Studies”, 2012. – 2015., na Sabato Visconti, https://www.sabatobox.com/cachemash
  7. Sabato Visconti, “Anatomy of a Glitch”, 2012., na: Sabato Visconti, https://www.sabatobox.com/anatomy-of-a-glitch


One Response to “Glitch kao umjetnički postupak”
  1. izavrski February 1, 2022